PENJAČKI CENTAR U SOFIJI / Sofija, Bugarska / 2013.

 

 

Penjački centar u Sofiji

Mjesto: Sofija, Bugarska
Vrsta: natječaj / finalnih 5 (369)
Autor: Radionica arhitekture

Projektni tim: Fani Frković, Vedrana Ivanda, Domagoj Ivanović, Bruno Kostanić, Iva Pejić, Goran Rako, Josip Sabolić

Projektirano: 2013.

Površina: 9.000 m2

U velikom sportskom zabavnom parku u predgrađu Sofije gradimo malu umjetnu "planinu". U svom okruženju ona je "otok planina" ili Uluru, kako australijski domorodci nazivaju veliki crveni usamljeni kamen u svojoj pustinji. Za aboriđine Uluru je sveto mjesto i oni se na njega nikada ne penju. Ovaj naš "otok planina", nazovimo ga radno, Uluru 2, ima upravo suprotnu funkciju. On je tu da se na njega penjemo neprestano. Zato je dobio stakleni kišobran kako bi se na njega mogli penjati i dok pada jaka kiša ili snijeg. Ili noću, kada prostor ispod kišobrana osvijetlimo reflektorima koji ovu malu planinu ili ovaj veliki kamen čine svjetionikom vidljivim iz čitave Sofije.

No, ovo je ipak nije "meteor" nego zgrada. Njena tri osnovna sloja otvaraju se pred nama kao kada ljuštimo luk. Prvi, vanjski sloj je "opna", stakleno pročelje. Ono je kabanica koja štiti penjače od nepovoljnih atmosferskih uvjeta. Od previše hladnoće ili previše vrućine, od kiše, snijega, vjetra ili sunca. Kada su vanjski uvjeti povoljni, fasada se otvara i unutrašnja atmosfera postaje vanjska. Drugi sloj je hol, svojevrsna "citoplazma". Prostor između fasade i plohe za penjanje. To je mjesto ulaženja u zgradu ili izlaženja u park, mjesto preklapanja na kojem se križaju putevi svih. I onih koji su se došli penjati i onih koji se samo muvaju ili gledaju druge kako se penju, s terase na "krovu" kamena. Treći, unutrašnji sloj je "jezgra", sklop specijaliziranih prostora povezanih dizalom i stubištem. Od restorana na dnu do bara na vrhu. Na pojedinim mjestima ovi sklopovi premoščuju hol i izlaze na fasadu kako bi posjetiteljima ili zaposlenicima omogućili prirodnu rasvjetu, provjetravanje ili samo pogled vani.